Lektire :-)

Znam da su svima lektire najgora nocna mora, ali postoje ljudi koji obožavaju čitati i shvačaju značenje knjiga. Zato dragi moji ako ima netko da želi sadržaj neke lektire bilo iz osnovne ili srednje škole pa i s fakulteta hrvatskih znanosti javite se i šaljem vam sadržaje. Točne i provjerene :-)

Da to je taj...

Kao mala oduvijek sam htjela osobu koju ću voljeti, koja će me voljeti, koju za ljubav neću militi i ćija me ljubav neće boljeti... Sada nakon nekoliko godina i ovoga vikenda shvatih da sam takvu osobu upravo pronašla... Bila je tu pokraj mene posljednje vrijeme i slutila sam kako je to to, a sada znam da to i jest to.
Neki kažu veza nije veze ako se ne svađate. E pa baš obratno veza bez svađe prava je veza. Shvatiti da ti netko toliko jako znači da bez njega ne možeš ići dalje prava je spoznaja u životu. Ne svađamo se, ne vičemo jedno na drugo, ne prepiremo se jer čemu sve to ako ionako znam da neću prekinuti s njim nego da ću ga i dalje voljeti i dalje biti s njim. Zaista voljeti nekoga znači trpjeti i odricati se za tu osobu, iako nekada nemamo snage niti volje. No u dubini sebe uvijek pronađem taj mali kutak i tu potrebnu snagu za nastaviti dalje jer znam da se vrijedi truditi, ovo neće biti uzalud.
..... On, on mi je sada najbolji prijatelj, dečko, brat, sve mi je... Najvrijednija moja spoznaja je ta što shvaćam da je i njemu stalo i baš tako kao i meni previše. Ponekad taj previše zna biti i negativan, no nemogu se požaliti na ljubomoru. Upravo suprotno ljubomore nema, nije pristna u mome životu. Možda mala količina koja jednostavno sve začini, al velika količina nikako.
Trenutno mi se veza svodi na daljinu, ali ta daljina je pozitivna. Sreće kad krećem kući i knjemu ne može se mjeriti ničime. Ta daljina još više nas spaja, ali ono najvrednije od te daljeine jest što smo se još više zbližili, što smo još više povezani i trudimo se to održati.... Nadam se da ćemo i uspjeti... :-)

Nekada smo spavali sa medom i mrzeli da se budimo rano za vrtic.Jeli slatkiše dok nas ne zaboli stomak.Skrivali se ispod jorgana ili u ormaru od mame i tate.Istrcavali napolje i po ceo dan bili sa klincima iz ulice.Padali,grebali kolena,plakali,smejali se.Nismo znali za mrznju i ljubomoru.Jedino zlo,bio je zao osmeh kad neko padne.Uve ce smo gledali crtace,i onda bi mama dosla u sobu ugasila svetlo i poljubila za laku noc.Mastali smo da odrastemo.I eto sad. Ovo je to? Ovo sam jedva čekala čitavo detinjstvo? Ako jeste, ja samo želim da opet imam one smešne kikice, slinave rukave, one drugare, ‘dečka’ sa kojim se samo držim za ruku i pocrvenim kada je tu. Želim da mamu grlim na isti onaj način i da joj pružim svu ljubav ovog sveta. I tati isto. Želim da on bude moj heroj. A najviše od svega želim da se bar još jednom vrati onaj iskreni dečiji osmeh koji je nekada stalno bio tu. :]

I nju su svezali! Okovali lancima! Smjestili na jedno mjesto i ostavili da provodi vrijeme tako! I mene su, ali ja sam se opirala. Nisam mogla kao ona mirno gledati kako vrijeme prolazi pored mene kad je ovaj zivot kratak. Morala sam se oduprijeti prolaznosti i zivjeti slobodno. Ona ne, ujutro je hrlila u okove i cekala s radosću da ju ponovno puste u sumrak. U svitanje zore se pojavljivaja jer je znala da ako ne dođe da ju neće ni pustiti. I tako se navikla. Da, ali ja nisam ona, ja nisam pas, nisam životinja da mi prijete, da me muče... Želim tome stati na kraj, ali kako kad sam predlaba da se borim, pretiha da vičem i premalena da me opaze kako molim...
Govorili su mi:"Jak si ako se boriš, slobodan si ako to zelis, mudar si ako slusas." Borim se cijeli zivot protiv tuđih, nametnutih ideala, ali neuspijevan. Kako objasniti majci da me faks nezanima, da sam kreativna,da imam druge zelje i da nisam za to iako sam sve razrede prosla s odlicnim uspjehom. Kako kad je to njezin neostavreni san. Nezelim ali moram.
Onda mi kazu slobodani si ako to sam zelis. Pa ja to zelim zasto onda ne mogu jednostavno spavati do 10 pa tek onda obaviti sve potrabne stavri, otići u sk ili sta vec. Zato sto nisam slobodna, moram postovati kao i svi drugi neke norme. A norme, ko ih je postavio, tko ih ima pravo mijenjati? Zasto svi samo idu naprijed bez nekog cilja, netrude se, ne zele promijeniti ono sto im neodgovara. Pasivni su prema sebi samima ali i prema svijetu.Kad bi svi tako gledali i zivjeli ni za sto, gdje bi dospjeli??? Bi li Tesla otkrio struju da mu nije dosadio mrak?
Mudar si ako slušaš! Kad bi netko imao nesto pametno i reci možda bih i slusala.... Pa evo pokusat cu.... Cekam neka netko kaze nesto pametno....

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet. Jednog dana ono upita Boga:

- "Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?"

Bog odgovori:

- "Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan."

- "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu,kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.

- "Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati."

- "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete.

Bog se nasmiješi i kaže:

- "Tvoj će te anđeo uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."

Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:

- "Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti."

- "Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene."

Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:

- "Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo"

Bog odgovori s velikim osmjehom:

- "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA"..... ovo nisam ja smislila ali je prelijepo... <3 za najbolju mamu na svijetu

Zamislite da se jednom probudite i shvatite da vam je ostalo još 2 mjeseca života. Sve sto ste dosad smatrali vrijednim truda odjednom se cini bezvrijedno... Vrijednosti se mijenjaju. Prije bi se ustali, našminkali i krenuli u školu s željom da vam dan što prije prođe, poberte peticu i budete sretni.Dođete kući, odspavate i spremni ste za učenje, fejs ili druženje s frendovima. Sve što ste planirali napraviti u sljedećih 50 godina morate staviti u sljedeća 2 mjeseca. I sto onda...život se mijenja iz korijena.Ustajete se s osmijehom na licu, ali nekom tugom u srcu, grlite oca i majku jel ste svijesni da svaki zagrljaj može biti baš onaj posljenji.Bratu i sestri pomažete više nego inače jel znate da će im to biti od koristi, a vama ionako neke stvari neće trebati za ta 2 mijeseca.Odlazite u školi jedinica ili petica, opravdani ili neopravdani tako vam je svejedno. Dolazite kući učit vam se neda kad vam to ionako neće trebati, odlazite k voljenoj osobi i s njom provodite najljepse trenutke ikada.
Nisam spomenula onu najvažniju činjenicu, nitko pa čak ni vaši roditelji ne znaju da imate samo 2 mjeseca do kraja. Imate 18 godina, punoljetni ste i sami idete kod doktora saznati takve vijesti. Nije jednostavno... Ali je puno bolje. Nitko vas nesažaljeva samo se čude sto ste odjednom principe i vrijednosti promijenili.Onda shvatite da je tako i bolje svi žive normalno i vi ste sretni jel one najblize možete usrećiti a ne gladati ih tužne još tako kratko vrijeme...
Kako je teško poljubiti voljenu osobu i shvatiti da vi znate da je to možda zadnji put,a on nista nesluti. Zaigrani ste i veseli bar izvana, ali kad ostanete sami plačete i razmišljate što još možete učiniti za vaše drage osobe. Eh da, da je barem sve tako jednostavno. Odjednom se pitate što će biti kad vi odete, hoćete li nekome faliti.Najradije bi da nikom ne dostajete jer ih toliko volite i ne želite da budu tužni zbog vas...ali kako to izvesti kad postojite i kad ste svjesni da ćete im faliti.
Postoji izlaz, ali vi ne vidite izlaz, na pristajete na njega jednostavno zakoračujete u "budućnost". I uzimam u ruku papir i nalivpero i započinjem tekst koji će ostati poslije mene.Pišem dragim osobama, za siječanje i utjehu, završavajući riječima:"a sad uzmite ovo pismo i spalite ga jer neželim da me se sjećate, želim da živite kao da me nikad nije ni bilo, da budete sretni i da vas ništa više ne podsjeća na mene...pa ni ovo pismo."

ovo posvećujem najboljoj frendici svih vremena
Tina volim te...